Dragutin Tadijanović

Dragutin Tadijanović u svojoj 100. godini nazagrebačkom sajmu knjiga Interliberu 2005.

Dragutin Tadijanović (Rastušje, kod Sl. Broda, 4. studenog 1905. - Zagreb, 27. lipnja 2007.), hrvatski pjesnik.

Sadržaj

[sakrij]

Rani život i obrazovanje [uredi]

Rodni dom Dragutina Tadijanovića u seluRastušje.

Dragutin Tadijanović rođen je 4. studenoga 1905. godine u Rastušju, kod Slavonskog Broda, kao najstariji sin zemljoradnika Mirka Tadijanovića i Mande. Polazio je Nižu pučku školu u susjednom selu Podvinju (1912. - 1916.) i u Slavonskom Brodu dva razreda Više pučke škole (1916. - 1925.), a od 1918. Realnu gimnaziju. Od jeseni 1920. godine, stanujući u brodskom samostanu, kao učenik petog razreda gimnazije, piše pjesme.U Zagrebu je na Gospodarsko-šumarskom fakultetu upisao studij šumarstva (1925.), ali je kasnije prešao na Filozofski fakultet (povijest južnoslavenske književnosti i filozofija 1928.). Diploma Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izdana mu je 1937.

Zaposlenja [uredi]

Radio je kao urednik službenog lista „Narodne novine“ (1935. - 1940.), honorarni nastavnik naAkademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1939. - 1945.), urednik u knjižnici „Djela hrvatskih pisaca“, u Izdavačkom poduzeću „Zora“, i „Hrvatski pjesnici“, u „Matici Hrvatskoj“, ravnatelj Instituta za književnost JAZU-a (do umirovljenja 1973.), kao prosvjetni viši pristav u Banovini Hrvatskoj, u „Društvu književnika Hrvatske“ kojega je i bio predsjednik (1964. - 1965.).

Književni rad [uredi]

Radni stol Dragutina Tadijanovića na kojemu je napisao svoja prva djela.

Prvu pjesmu (Tužna jesen) objavio je u đačkoj "Omladini" 1922. pod pseud. Margan Tadeon, a pod svojim imenom počinje objavljivati 1930. u "Književniku" i "Hrvatskoj reviji". Objavio je oko 500 pjesama u dvadesetak zbirki, a priredio je i nekoliko izdanja svojih izabranih i sabranih djela.

Pojavivši se u književnosti u doba još živih odjeka moderne, ekspresionizma i najave tzv. socijalne književnosti, umjesto priklanjanja bilo kojoj struji, Tadijanović se jednostavnim i depateriziranim govorom opredjelio za intimne i zavičajne teme. Uvažavajući životne činjenice u njihovoj goloj pojavnosti, on se nesvjesno-na izričajnom i slikovnom, ali ne i na semantičkom planu- približio naivi i "vjeri umjetnika u mogućnost stvaranja ravnoteže sa svijetom"(C. Milanja).

Iako u sedamdesetogodišnjem pjesnikovanju nema bitnih promjena, odnosno unutarpoetičkih radikalnih lomova u pogledu motivsko-tematskog izbora, statusa lirskog subjekta ili izražajnoga repertoara, pa niti velikih oscilacija u recepciji, kritika je sklona razmjerno opsežan i ujednačen Tadijanovićev opus razmatrati u nekoliko karakterističnih faza.

U prvoj (1920.-35.) mladi pjesnik napustivši zavičaj te prešavši u Zagreb, ostaje mitski povezan s prirodom i djetinjstvom rodnoga Rastušja. U pjesmama Visoka žuta žita, Lelija, Žene pod orahom, Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, Daleko su od mene oranice, Htio bih pokidati žice, Sunce nad oranicama, Da sam ja učiteljica, Moja baka blagosilje žito itd. on nudi "autentičnost izgubljenog djetinjstva kao arhetipske vrijednosti"(C. Milanja). Gubitak zavičajnih veza pokazuje se kao gubitak kontakta s mjestom pripadanja, pa njegovom lirikom prevladava osjećaj osmljenosti i otuđenosti. Čežnja za izgubljenim svijetom rezultirala je njegovom idealnom rekonstrukcijom koju karakterizira jednostavan i jasan jezik, stil prividne naivnosti i spontanosti te povratak kao ključna tema. Uvjeren u podudarnost svijeta i govora, mladi T. jednako je uvjeren u mogućnost izravnog prenošenja vanjskog svijeta u pjesmu, pa sve do Večeri nad gradom (1936) on računa na jasni i izrecivi predmetni svijet.

Prijelaz u novo razdoblje u znaku je sve očitijeg suprotstavljanja urbanoga i ruralnoga, europskoga i zavičajnoga, prošlosti i budućnosti, tj. traženja novih uporišta umjesto dotadašnje sentimentalne privrženosti zavičajnom krajoliku i njegovoj pomalo naivnoj romantičarskoj slici. Gubitak veza sa zavičajem, djetinjstvom i oranicama sve se jasnije pokazuje kao gubitak kontakta sa smislom života, ćime se pjesnik dotiče ne samo egzistencijalističke, već i ontološke strane čovjekova života. Rodno Rastušje prerasta u idealiziranu i nedostižnu sliku arkadijski priprosta i sretna svijeta, a autor intimističke kronike svoje novo utočište pronalazi unutar stiliziranog poetskog teksta.

Prekinuvši višegodišnju šutnju (1945.-51.) Elegijom o pjesniku koji nije dugo godina pjevao (1953.), Tadijanovićeva lirska fraza postaje preciznija i eksplicitnija, lirski subjekt kritički distanciran, nerijetko ironičan i autoironičan, skeptičan i rezigniran, nenametljivo meditativan i kontemplativan, ali i dalje nesklon i imaginativnosti i eksperimentu. Pozornost sa Slavonije i Rastušja, kao doskora središnjega poetskog objekta, sada se preusmjerava prema novim, u prvom redu urbano-povijesnim i metapoetsko-intertekstualnim sadržajima (Prsten, Kad me više ne bude, Na grobu George Trakla, Ljudski vijek, Želiš li napisati pjesmu, Razgovor sa sjenom visoke planine, Sjeni Julija Klovića). Sa zbirkom Prijateljstvo riječi (1981.) pjesnik raskida s idealiziranim, bukoličkim karakterom svojeg pjesništva, a s Kruhom svagdanjim (1986.) sasvim prekida izravne veze s Rastušjem.

No, vitalizam njegove prve faze, koji se očitovao kao svijest o neponovljivosti doživljaja, i dalje je aktivan. Iako zna da je sve rečeno, svjestan je neponovljivosti ljudskoga govora i činjenice kako su pjesme bitan sadržaj svijeta. Iskustvena im se podloga dvojako očituje u opjevavanju konkretnih detalja i u navođenju mjesta i vremena nastanka pjesme. Dok prvim postupkom njegova lirika postaje naglašeno autobiografična, a lirski svijet zatvoren svojom konkretnošću, drugim on pokazuje smisao za filološko potvrđivanje svojih pjesama, odnosno za situiranje pjesama u stvarni kontekst čime se uklanja moguća metaforičnost i daje "jasan pečat pjesnikove nazočnosti" (A. Sramać). I najnovije mu pjesme čuvaju ispovijedno-meditativni te povremeno rezignirajući ton, brojne literarne aluzije, citati, kolažiranje i apostrofiranje upućuju na intertekstualne i metalinearne poticaje, dok tematiziranje vlastite pozicije pjesničkoga subjekta i konteksta nastanka pjesme govori o izrazitoj poetskoj samosvijesti (More u meni, Oblak, Ljudsko govorenje, Što li je s mojom pjesmom u Kini, Spomen na moga pobracima Josipa Berkovića 1905-1944, Na stolu kruh, Sve već rečeno, Grozd, U sjeni mrke krošnje, Očenaš Lema Kamena, U smrt Antuna Šoljana, Pjesanca svetome Vlahi u Dubrovniku).

Iako katkad zna prihvatiti izazove ne samo novih tema već i oblika ("gluhi soneti", haiku), Tadijanović je u osnovi ostao vjeran svojim polazištima. Nastavljajući se na tradiciju slobodnoga stiha od Kamova do Krleže i A.B. Šimića, on je artificijelnu prozodiju tonskoga stiha, preusmjerio prema govornom tipu stiha ostavši autentični pjesnik prodora svakodnevnog govora. Naročitu ulogu u građenju stiha posvećuje pauzama i stilogenome pozicioniranju pridjeva, pa je –uza sklonost prema sintaktičkim ponavljanjima, sporom tempu i ritmu, narodnom osmercu i desetercu te daktilskom početku, a naročito završetku stiha- Tadijanovićev stih poprimio izrazito individualne značajke. I vokabular mu je jednostavan i biran, stil anegdotalan i lapidaran, formiran pod utjecajem Biblije, narodne pjesme te Šimića, Leopardija i Hölderlina. Sve to pridonosi komunikativnosti njegove lirike koju je moderno pjesništvo upravo gubilo. Zadržavši otvoren odnos prema svakidašnjim egzistencijalnim pitanjima, često banalnim iskustvima i situacijama, ovaj lirski "kralj Mida, koji pretvara u poeziju, sve što dotakne" (Z. Mrkonjić) meditativnu dubinu postiže "isključivo intenzitetom afektivnog odnosa prema svijetu."(T. Maroević).

Nazvan "živim klasikom hrvatskog pjesništva" (Z.Zima), i "pjesnikom-institucijom"(T. Maroević), T. se nametnuo kao norma i kao standard s naročitim utjecajem na krugovačku pjesničku generaciju. O popularnosti njegove lirike na svoj način svjedoči i stalno zanimanje stručne i najšire čitalačke publike te brojna ponovljena izdanja njegovih knjiga.

Knjige pjesama i pojedine pjesme prevedene su mu na dvadesetak jezika. Neka njegova djela je u njenoj antologiji Zywe zradla iz 1996. sa hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.

Prevoditeljski rad [uredi]

Prevodio je Nezvala („Akrobat“), Goethea, Hoelderlina, Novalisa, Heinea i dr., a uredio je velik broj izdanja izabranih djela hrvatskih pisaca (Kranjčević, Matoš, Vidrić, Polić Kamov, Ujević, Ivan Goran Kovačić i dr.).

Djela [uredi]

Pjesma „Golubinja krila“ objavljena mu je u „Književniku“ , pod pseudonimom Tadeon (1928.).
Prvi puta se pod svojim imenom javlja 1930. pjesmama u „Hrvatskoj reviji“ i „Književniku“ u zbirci „Lirika šestorice“ (Delorko, Frol, V.Kovačić, Matijašević, Perović).
Prvu svoju knjigu pjesama, „Lirika“, objavio je u Zagrebu 1931.
„Jutarnja zvijezda pozlaćen orah“ prva je njegova pjesma prevedena na češki (Otto F. Babler).
Njegova druga zbirka pjesama, „Sunce nad oranicama“, koju je objavio u vlastitoj nakladi 1933., bila je zabranjena.
Knjigu njegovih pjesama „Kanto al mia koro“ preveo je na esperanto i izdao Josip Velebit.
Uredio je s Dobrišom Cesarićem i Šimom Vučetićem Pregled mlade hrvatske lirike “Četrdesetorica“.
Sastavio je „Katalog“ za izložbu Sandor Petofi i Izložbu „A.G.Matoš“, a sam je napisao „Intimnu izložbu crteža iz Raba“.
U Katalogu spomen-knjige Izložba Pola vijeka hrvatske umjetnosti napisao je biografije: „Slikari i grafičari“, „Kipari“, „Arhitekti“.

Napisao je velik broj djela, a osim ranije spomenutih, značajna su i:

„Pepeo srca“ (1936.)
„Dani djetinjstva“ (1937.)
„Tuga zemlje“ (1942.)
„Pjesme“ (1951.)
„Blagdan žetve“ (1956.)
„Gost u Vučedolu“ (1957.)
„Srebrne svirale“ (1960.)
„Prsten“ (1963.)
„Večer nad gradom“ (1966.)
„Pjesme i proza“ (1969.)
„Poezija“ (1973.)
„Vezan za zemlju“ (1974.)
„Sabrane pjesme“ (1975.)
„San“ (1976.)
„Prijateljstvo riječi“ (1981.)
„Svjetiljka ljubavi“ (1984.)
„Moje djetinjstvo“ (1985.)
„Kruh svagdanji“ (1987.)
„More u meni“ (1987.)
„Dom tajnovitosti“ (1993.)
„Čarolije“ (1994.)

Sabrana djela, I-V, Zagreb, 1 1988., 2 1995.

Nagrade i priznanja [uredi]

Dobitnik je brojnih nagrada kao što su:

Orden rada sa zlatnim vijencem
Zmajeva nagrada Matice srpske u Novom Sadu za knjigu „Prsten“ (1964.)
Povelja Pododbora Matice hrvatske kao znak priznanja za toplu ljubav prema zavičaju (1965.) u Slavonskom Brodu
brončana medalja kipara Željka Janeša (1966.)
Nagrada Vladimira Nazora za životno djelo (1968.)
plaketa „Marko Marulić“ (1972.) u Žminju
Orden zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom (1976.) u Parizu
Plaketa grada Zagreba
nagrada "Tin Ujević" 1987., za zbirku pjesama "Kruh svagdanji"
Plaketa "Dobrojutro, more" 2000., za trajan doprinos hrv. književnosti
poetum oliveatus na manifestaciji "Croatia rediviva:Ča, Kaj, Što - baštinski dani" 2001.

Izvori [uredi]

C. Milanja, Struktura i vizija Tadijanovićeve poezije, Osijek, 1976.
Dragutin Tadijanović, Zbornik radova o pjesniku, Zagreb, 1980.
Zbornik o Dragutinu Tadijanoviću, Zagreb, 1991.
V. Pavletić, Poetizacija životnih običnosti, Zagreb, 1991.
P. Pavličić, Svibanj na konju, "Republika", br. 3-4, Zagreb, 1998.

Vanjske poveznice [uredi]

Joanne Kathleen Rowling

(Preusmjereno s J. K. Rowling)

J. K. Rowling

Joanne "Jo" Rowling (Chipping Sodbury, Engleska, 31. srpnja 1965.), britanska je književnica znana po svojoj fantastičnoj seriji romana Harry Potter. Romani o mladom čarobnjaku dostigli su svjetsku slavu, osvojli brojne književne nagrade te su prodani u više od 400 milijuna primjeraka, a po njima je snimljena serija od osam filmova kojima je Rowling odobrila scenarij i imala određan utjecaj tijekom snimanja.

Životopis [uredi]

Kao dijete, Rowling je često pisala priče koje je zatim čitala svojoj sestri.

"Još se mogu sjetiti da sam joj pričala priču u kojoj je upala u zečju rupu te ju je obitelj zečeva u njoj hranila jagodama. Sigurno prva priča koju sam napisala (kad sam imala pet ili šest godina) bila je o zecu koji se zvao Zec. Dobio je ospice te su ga posjećivali prijatelji, uključujući i divovsku pčelu koja se zvala Gospođica Pčela.^[1]"

Nakon što je 1986. diplomirala na Sveučilištu Exeter (University of Exeter) preselila se u Londongdje je počela raditi za Amnesty International. Tijekom tog razdoblja, dok se vozila u vlakom izManchestera u London, dobila je ideju za priču o dječaku koji pohađa školu čarobnjaštva. Počela je pisati o avanturama Harryja Pottera čim je stigla na svoje odredište. Rowling se zatim preselila uPorto, u Portugalu gdje je poučavala engleski kao strani jezik. Tamo se, 16. listopada 1992. udala za portugalskog televizijskog novinara Jorgea Arantesa. Prije razvoda 1993. rodila im se kćer Jessica Isabel. U prosincu 1994. s kćeri se preselila svojoj sestri u Edinburgh. Živjela je od socijalne pomoći, ali je uspjela dovršiti svoj prvi roman pišući u edinburškim kafićima kad god je uspjela uspavati Jessicu.

Prvi nastavak u seriji harry Potter bio je odbijen 12 puta. Kada je Rowling konačno pronašla izdavača, preporučeno joj je da piše podpseudonimom kako dječaci kao čitatelji ne bi zazirali od ženske spisateljice. Kako nije imala srednje ime, uzela je bakino Kathleen, i nastala je J. K. Rowling.

Harry Potter [uredi]

Podrobniji članak o temi: Harry Potter

Njezina prva knjiga u seriji, Harry Potter i Kamen mudraca (1997.), ostvarila je izvanredan uspjeh, obraćajući se istodobno djeci (ciljanoj publici) i odraslima. Živim opisima i maštovitom okosnicom priče, predstavlja avanture neočekivanog heroja Harryja Pottera, osamljenog siročića koji otkriva da je ustvari čarobnjak, i prijavljuje se u školu vještičarenja i čarobnjaštva Hogwarts. Knjiga je osvojila mnoge nagrade, uključujući British Book Award.

Slijede nastavci: Odaja tajni, Zatočenik Azkabana, Plameni Pehar, Red feniksa, Princ miješane krvi, Harry Potter i Darovi smrti - također bestseleri, izdani u više od 200 zemalja i prevedeni na više od 60 jezika. U 2001. godini objavljeni su Čudesne zvijeri i gdje ih naći i Metloboj kroz stoljeća, s prihodima namijenjenim u dobrotvorne svrhe. Serija je doista potakla entuzijazam među djecom i zaslužna je za stvaranje novog zanimanja za čitanjem. Filmska verzija prvog nastavka snimljena je 2001. godine i postala jedan od najgledanijih filmova na svijetu. Ostali su nastavci također vrlo uspješno ekranizirani. U ožujku 2001. godine, Rowlingovoj je dodijeljena titula OBE (Officer of the British Empire).U srpnju 2007. objavljena je njena poslijednja knjiga iz serijala knjiga o Harryju Potteru (Harry Potter i darovi smrti)